Autizam je bolest koju treba otkriti što ranije a mnogi roditelji zanemaruju neke naznake i smatraju da su one sasvim normalan dio ponašanja kod male djece. U nastavku saznajte detaljnije.
Mnogi roditelji se nađu u sličnoj situaciji. Primijete da se dijete više povlači, rjeđe uspostavlja kontakt očima ili se ne odaziva na ime kao ranije. U takvim trenucima okolina često pokušava umiriti roditelja riječima da je to samo faza kroz koju mnoga djeca prolaze. Iako je istina da svako dijete ima svoj tempo razvoja, ponekad upravo takva uvjeravanja mogu odgoditi važan korak – traženje stručne procjene i podrške.
Važno je razumjeti da autizam nije stanje koje se pojavi iznenada, niti nešto što nastaje preko noći. Autizam je neurološka razlika koja postoji od rođenja. Ono što se mijenja tokom vremena nije samo stanje, već način na koji se njegovi znakovi počinju primjećivati. U najranijim mjesecima života razlike mogu biti veoma suptilne i lako ih je pripisati djetetovom temperamentu ili trenutnom raspoloženju.
U prvim mjesecima života roditelji su uglavnom fokusirani na osnovne potrebe bebe poput hranjenja, spavanja i rasta. Sitne razlike u ponašanju, poput načina na koji dijete gleda u lice roditelja ili reaguje na zvuk, često prođu neprimijećeno. Tek kasnije, kada se očekuje više socijalne interakcije i komunikacije, razlike mogu postati očiglednije.
- Jedan od najranijih signala koji roditelji ponekad primijete odnosi se na način na koji dijete uspostavlja kontakt s ljudima. Većina beba već u prvim mjesecima života počinje intenzivno gledati u lice roditelja i uzvraćati osmijeh. Kod neke djece taj kontakt može biti rjeđi ili se javlja kasnije. Dijete može duže posmatrati predmete ili svjetlo u prostoriji, dok rjeđe traži pogled roditelja.To ne znači da dijete ne voli ljude ili da ne želi kontakt. Jednostavno, način na koji njegov mozak obrađuje socijalne informacije može biti drugačiji. Upravo zato je kontakt očima i spontani osmijeh jedan od prvih signala koje stručnjaci posmatraju u ranom razvoju.
Još jedan važan znak koji roditelji često primijete jeste reakcija na ime. Većina djece oko prve godine počinje reagovati kada ih roditelji pozovu. Okrenu glavu, pogledaju ili pokušaju doći bliže osobi koja ih doziva. Kod neke djece ta reakcija može biti slabija ili nedosljedna.Roditelji tada ponekad pomisle da dijete ima problem sa sluhom. Međutim, često se pokaže da dijete reaguje na druge zvukove poput muzike, omiljenog crtanog filma ili šuštanja kese sa grickalicama. To znači da sluh funkcioniše, ali da mozak možda drugačije obrađuje zvuk koji dolazi iz socijalnog okruženja.
Jedan od važnih razvojnih koraka kod male djece jeste pokazivanje prstom. Oko prve godine djeca počinju pokazivati stvari koje ih zanimaju. Time pokušavaju podijeliti svoje interesovanje s roditeljem. Kada dijete pokaže avion na nebu ili psa na ulici, ono zapravo želi da i odrasla osoba obrati pažnju na isti prizor.Kod neke djece ovaj oblik komunikacije može izostati ili biti drugačiji. Dijete može uzeti roditelja za ruku i odvesti ga do frižidera kako bi dobilo hranu, ali neće pokazati predmet samo da bi podijelilo interesovanje. Stručnjaci ovaj oblik zajedničkog interesovanja smatraju važnim dijelom socijalne komunikacije.
Ponekad dijete može dugo biti zaokupljeno igračkom bez potrebe da uključi druge u igru. Ono se može fokusirati na određeni detalj, poput okretanja točkića na autiću ili slaganja predmeta u niz. Takva ponašanja sama po sebi nisu nužno problem, ali u kombinaciji s drugim znakovima mogu pomoći stručnjacima da bolje razumiju razvojni profil djeteta.Još jedna oblast u kojoj se razlike mogu primijetiti jeste način na koji dijete reaguje na zvuk, dodir ili svjetlo. Neka djeca mogu biti veoma osjetljiva na glasne zvukove poput usisivača ili fena. U takvim situacijama mogu pokriti uši ili pokušati pobjeći iz prostorije. Druga djeca mogu pokazivati slabiju reakciju na buku ili tražiti intenzivne senzorne podražaje poput snažnih zagrljaja ili stalnog okretanja.
Ove senzorne razlike često su dio načina na koji dijete doživljava svijet oko sebe. Ponašanja poput mahanja rukama, skakutanja ili ponavljanja određenih pokreta ponekad služe kao način da dijete reguliše osjećaje ili se smiri kada je preopterećeno podražajima.Jedna od situacija koja roditelje posebno zabrine jeste kada dijete prestane raditi nešto što je ranije znalo. Na primjer, dijete koje je izgovaralo nekoliko riječi može ih odjednom prestati koristiti. Ili dijete koje je ranije rado tražilo igru s roditeljem postaje povučenije i više vremena provodi samo.
Takva promjena u razvoju uvijek je signal koji vrijedi provjeriti sa stručnjacima. Iako ne znači automatski autizam, gubitak ranije stečenih vještina zahtijeva dodatnu pažnju i procjenu.Mnogi roditelji odgađaju traženje pomoći jer se boje dijagnoze ili stigme. Međutim, stručnjaci često naglašavaju da rana procjena može biti od velike koristi, bez obzira na konačni ishod. Procjena ne znači automatsku dijagnozu, već priliku da se bolje razumiju potrebe djeteta i da se, ako je potrebno, uvede dodatna podrška.
Dok roditelji čekaju procjenu, mogu i kod kuće podsticati razvoj kroz jednostavne aktivnosti. Igra oči u oči, zajedničko istraživanje igračaka i korištenje kratkih i jasnih riječi mogu pomoći djetetu da razvija komunikaciju i socijalne vještine.Roditeljstvo u takvim situacijama često donosi mnogo emocija. Briga, nesigurnost i strah su potpuno normalni osjećaji. Ipak, važno je zapamtiti da dijete prije svega treba sigurnost i podršku roditelja. Dijagnoza, ako je bude, ne mijenja dijete kao osobu. Ona samo pomaže da se njegov način doživljavanja svijeta bolje razumije.
Najvažnije je da roditelji vjeruju vlastitim zapažanjima i ne ignorišu osjećaj da nešto treba provjeriti. Rano prepoznavanje razvojnih razlika može otvoriti vrata podršci koja djetetu pomaže da razvije svoje sposobnosti na način koji mu najviše odgovara. Upravo zato stručnjaci često ističu da pažnja, razumijevanje i pravovremena reakcija mogu napraviti veliku razliku u životu djeteta i njegove porodice.
