Ljubav je ojećanje za kojim svi težimo a svako do nas je drugačije definiše. Postoje parovi kojis u zajedno cijeli život i koji se istinski vole baš kao što je slučaj u našoj priči.
Svako jutro, tačno u devet i trideset, hodnicima Doma za starije i nemoćne na splitskom Žnjanu odzvanjao je zvuk lakiranih cipela. Bio je to ritam koji su svi poznavali, iako nijedna od osoba koje su se kretale ovim hodnicima nije bila dio te svakodnevne rutine. Ali on je bio, šjor Oliver, gospodin u punom smislu te riječi. Iako je zagazio u osamdesetu godinu života, ništa na njemu nije ukazivalo na starost. Uvijek je bio besprijekorno obrijan, nosio tamnoplavo odijelo koje je blistalo od svježine i bijelu košulju koju je uvijek nosio bez greške. Na njegovoj glavi se sjajila crvena ruža, koja je bila njegov zaštitni znak. Iako je bio siromašan i nalazio se u domu, izgledao je kao da ide na prijem kod predsjednika.
Mlađe medicinske sestre gledale su ga s divljenjem, ali i tugom koja se nije mogla sakriti. Znale su njegovu rutinu, znale su da se on sprema za taj posjet kao da ide na prijem kod predsjednika, iako je u stvari išao u sobu broj 204, gdje ga je čekala žena koju je volio više od pedeset godina. Samo jedna stvar mu nije dozvoljavala da se opusti – strah. Strah od toga da je ona možda zaboravila njega. Iako su prošle tri godine otkako je počela bolovati od Alchajmera, Oliver je dolazio svakog dana, kao da nije bilo nikakvih prepreka. Njegova ljubav bila je nesalomiva, a odlučnost da ju podsjeti na sve njihove sretne trenutke nikada nije prestajala.
Na porti je uvijek stajala glavna sestra Ivana, a Oliver je svaki put s osmijehom ulazio, poput gospodina iz nekih starih vremena, koji nije dozvolio da ga te godine učine bilo čime manjim od onog što je bio. „Dobro jutro, šjor Olivere,“ pozdravila ga je Ivana, dok je on ispravljao svoj sako i popravljao kosu pred zrcalom.
- „Kao top, Ivana, kao top,“ rekao bi Oliver smijući se, popravljajući svoju sjediju kosu, kao da je cijeli svijet bio na njegovoj strani. „Danas je važan dan. Danas ću osvojiti damu svog života!“ Nije bilo sumnje da je svako jutro bilo isto, s tom istom nadom da će on, za trenutak, ponovno osvojiti njenu ljubav.
Kada je stigao pred sobu 204, srce mu je bilo u grlu. Čekanje je uvijek bilo najteži trenutak, jer nije znao hoće li ga prepoznati, hoće li je potaknuti sjećanje na njega, na sve što su prošli zajedno. Onda je stajao ispred vrata, duboko udahnuo, s osmijehom na licu i pokucao. „Slobodno,“ začuo je tih glas iznutra, stariji, sjetan. Kad je ušao, vidio je Mariju, iako su joj oči bile prazne i staklaste, ona je bila još uvijek ona, ona koju je volio. Bila je to ona žena s početka njihove ljubavi, ona žena koju je volio cijeli svoj život.
„Dobar dan, gospođo Marija,“ rekao je smirujući glas, ali srce mu je bilo u grlu. „Vidim da ste tu, i moram ući. Je li ovo mjesto uz vas slobodno?“
Iako nije reagirala onako kako je očekivao, nije posustao. Nije bio razočaran. Sjedeći uz nju, pričao joj o svemu – o galebovima na putu do doma, o novoj pekari koja je otvorena u naselju, o svemu što je mogao da joj kaže, a što bi je možda podsjetilo na njih. Flertovao je sa njom, iako je znao da će ona to zaboraviti čim završi razgovor. On nije odustajao jer ljubav je bila za njega akcija, glagol koji se nije smio zaboraviti, bez obzira na sve.
Uslijedila je terapija. Mlada sestra Ana došla je s lijekovima. Zatekla je prizor koji bi i najtvrđeg čovjeka učinio ranjivim. Oliver je držao Marijinu ruku, a ona ga je gledala, začarana, smiješeći se. Kad je otišao, poklonio je poljubac na njezinu ruku, a ona je, iako nije prepoznala tko je on, osmjehnula se, govoreći mu da dođe opet.
Izašao je iz sobe s osjećajem tuge. Smiren, ali u njemu su bili mjeseci, godine i osjećaji. Sestra Ana, dirnuta prizorom, prišla mu je. „Zašto to radite?“ pitala je, a Oliver ju je pogledao, pa se ispravio. Polako je odgovorio:
„Zato što ona ne zna tko sam, ali ja znam tko je ona. Ona je žena koja mi je rodila djecu, ona je žena koja me njegovala, ona je žena koju sam volio cijeli svoj život. I ako ne zna tko sam, ne znači da neću ja čuvati tu ljubav.“Nakon operacije, Marija je počela bolje. Oliver se nije odmaknuo od nje. Otišao je iako je bio svjestan da su njezine sjećanja nestajala. I sljedeći dan, ponovno je došao, s novom ružom, spreman za ponovo osvojiti njenu ljubav.
I sve je bilo isto, osim toga što je svaki put bio čvršći. Nije bio samo ljubavnik, bio je i ljubav, ona koja nije prestajala biti tu, nije se povukla.
