Priča o Borisu, dječaku iz Doma za nezbrinutu djecu u Bijeloj, godinama se vraća pred publiku upravo zbog jedne jednostavne, ali teške dječje želje: da upozna majku i oca.
Ono što je kao devetogodišnjak rekao pred kamerama ostalo je sačuvano u televizijskom zapisu, a kasnije je ponovo počelo kružiti na društvenim mrežama, podstičući isto pitanje koje i danas prati ovu ispovijest: šta je bilo s dječakom koji je odrastao bez roditelja i da li je ikada dobio odgovore koje je tražio.
Zbog načina na koji je govorio, Boris nije ostavio utisak djeteta koje traži sažaljenje, nego dječaka koji pokušava da složi vlastiti životni mozaik. U njegovim riječima nije bilo mržnje ni potrebe za optuživanjem. Umjesto toga, čula se zbunjenost i tiha potreba da sazna kome pripada, ko ga je donio na svijet i zašto je odrastao daleko od onih koje nikada nije imao priliku upoznati.
Sačuvani razgovor, koji je javnost upoznala kroz dokumentarnu emisiju „Velike nevolje malog Borisa“, nastao je u vremenu kada su televizijske priče imale sporiji životni vijek nego danas, ali su neke ipak ostajale duboko urezane u pamćenje gledalaca. Upravo je takav slučaj s Borislavom, odnosno Borisom, čiji je nastup godinama kasnije postao dio kolektivnog sjećanja na dječju ranjivost i neizgovorena porodična pitanja.
Dječak koji je pred kamerama tražio porodicu
Boris je tada bio smješten u Domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj, a cijela priča dobila je snagu upravo zato što nije bila ispričana kroz veliku televizijsku dramatiku. Njegov glas bio je tih, ali dovoljno jasan da pokaže koliko mu je važan susret s biološkim roditeljima. Nije postavljao zahtjeve, nije govorio uvredljivo, niti je pokušavao da predstavi sebe kao žrtvu.
Jednostavno je želio da vidi majku i oca i da od njih čuje objašnjenje, ili barem potvrdu da ih je ikada bilo briga.
Takva neposrednost ostavlja jak dojam i danas, jer dječija iskrenost često razotkriva ono što odrasli pokušavaju sakriti iza složenih rečenica. U njegovom slučaju, pitanje roditelja nije bilo samo pitanje identiteta nego i pitanje sigurnosti, pripadnosti i topline. To je razlog zbog kojeg su se mnogi gledatelji, i godinama kasnije, vraćali tom snimku kao podsjetniku na to koliko duboko može boljeti odsustvo porodice.
Vrijednost tog televizijskog zapisa nije samo emotivna nego i dokumentarna. On pokazuje dječaka u trenutku kada pokušava da razumije vlastitu sudbinu, a to je uvijek osjetljiv materijal. Kasniji tekstovi i objave često su se oslanjali upravo na taj snimak, ali sve ono što se danas govori o Borisovom životu nakon djetinjstva mora se posmatrati odvojeno od onoga što je zaista potvrđeno pred kamerama.
Razgovor bez optužbi, ali s mnogo tišine
Posebno snažan dio priče odnosi se na način na koji je Boris govorio o majci. Umjesto da zamišlja osvetu ili teške riječi, dječak je pokušavao da pronađe način kako da joj priđe. U njegovom govoru bilo je mnogo više nade nego gorčine. Želio je da zna da li ga pamti, da li joj je ikada nedostajao i da li bi ga prepoznala da ga ugleda nakon svih tih godina.
Upravo zbog toga ovaj dio razgovora ostaje među najdirljivijim, jer pokazuje koliko djeca često traže emotivni odgovor tamo gdje odrasli ostavljaju samo prazninu.
Isto se moglo osjetiti i kada je razgovor skrenuo na oca. Boris nije govorio kao neko ko želi kazniti čovjeka kojeg nikada nije upoznao. Govorio je kao dijete koje bi željelo da ga neko vidi, čuje i prihvati. U takvim trenucima postaje jasno da njegova potraga nije bila samo potraga za imenima i prezimenima, već za dijelom sebe koji mu je nedostajao.
Zato je i cijela priča ostala tako snažna: u njoj nema velikih riječi, ali ima velike potrebe za pripadanjem.
Dragan Radulović, pisac i pjesnik koji je vodio razgovor, imao je važnu ulogu upravo zato što nije prekidao dječakovu misao agresivnim pitanjima niti ga gurao prema senzaciji. Takav pristup omogućio je da Boris govori prirodno i vlastitim tempom.
Podaci o Radulovićevom radu s djecom i njegovom književnom stvaralaštvu daju dodatni kontekst ovoj emisiji, ali je važno ostati pri onome što se zaista vidi u snimku: dječaku je dat prostor da iznese ono što ga tišti.
Šta se zna, a šta ostaje u zoni glasina
Kako su godine prolazile, snimak se počeo vraćati u javni prostor i svaki novi val interesovanja otvarao je isto pitanje: gdje je Boris danas? Na to pitanje, međutim, nema provjerenog odgovora u dostupnom materijalu. U komentarima ispod objava pojavljuju se tvrdnje da živi na području Kumbora, u blizini Herceg Novog, da ima stan i posao, pa čak i da je bio među najcjenjenijim radnicima u firmi.
Ali takve informacije dolaze prvenstveno iz neprovjerenih komentara i nemaju nezavisnu potvrdu.
Isto važi i za tvrdnje o njegovom bračnom statusu, godinama i navikama. U odsustvu provjerljivih izvora, sve to ostaje u sferi nagađanja. To je važna razlika, jer se priča o Borisu često širi upravo zato što nosi snažan emotivni naboj, ali emotivna vrijednost nije isto što i činjenična potvrda. Javnost je, zapravo, dobila samo početak jedne životne priče, dok je njen nastavak ostao nedovoljno poznat.
Još manje je poznato šta se dogodilo s njegovim biološkim roditeljima. Pominju se različite tvrdnje o njihovom porijeklu i mjestu života, ali nema dovoljno vjerodostojnih podataka koji bi potvrdili da ih je Boris zaista pronašao. Upravo ta nepoznanica čini njegovu priču posebnom: gledalac zna šta je dječak želio, ali ne zna da li je ikada dobio ono za čim je tragao.
Zbog toga se ova priča i danas čita s mješavinom tuge i opreza. Tuge, jer podsjeća na dijete koje je odrastalo bez sigurnosti doma; opreza, jer kasniji život ne treba graditi na neprovjerenim objavama. Borisu je kao dječaku bilo važno da dobije ime uz lice, roditelje uz sjećanje i neku vrstu odgovora koja bi mu pomogla da nastavi dalje. Koliko je u tome uspio, javnosti nije poznato.
Ono što ostaje jeste snimak dječaka koji mirno i bez mržnje govori o onome što mu nedostaje. U vremenu kada mnoge priče nestanu gotovo istog dana kada se pojave, Borisov glas je preživio upravo zato što je bio iskren i sirov.
I zato se, svaki put kada se ponovno pojavi na internetu, vraća i isto teško pitanje — ne samo gdje je sada, nego i koliko je dugo nosio onu istu dječju želju da nekoga konačno može nazvati svojim roditeljima.
