Depresija i anksioznost se smatraju bolestima današnjice i od njih pati jako puno ljudi posebno mladih. Ponekad one mogu vući korijene iz djetinjstva i ponašanja roditelja.
Anksioznost je jedan od najčešćih psihičkih problema današnjice, koji pogađa i djecu i odrasle. I dok odrasli često prepoznaju simptome poput stalne zabrinutosti, napetosti, nesigurnosti, nesposobnosti opuštanja ili napada panike, mnogi nisu svjesni da korijeni ove emocije mogu biti duboko ukorijenjeni u djetinjstvu. Iako se čini da anksioznost nastaje zbog specifičnih, traumatičnih događaja, često su to svakodnevne situacije u interakciji s roditeljima koje postepeno stvaraju temelje za ovu psihološku poteškoću.
- Roditelji, naravno, nisu svjesni da njihova namjera da pomognu može, s vremenom, uzrokovati emotivnu štetu. Iako žele najbolje za svoju djecu, mnogi obrasci ponašanja mogu ostaviti duboke tragove nesigurnosti, straha, srama ili osjećaja da dijete nije dovoljno dobro. Takvi osjećaji često postaju temelj anksioznosti koja se kasnije razvija. Iako roditelji često djeluju iz najbolje namjere, njihovi postupci i riječi, iako nesvjesni, mogu postaviti emocionalne temelje za probleme koje djeca kasnije doživljavaju.
Psiholozi tvrde da četiri osnovna problema iz djetinjstva mogu dovesti do razvoja anksioznosti u kasnijem životu. Nažalost, mnogi roditelji nesvjesno ponavljaju ove obrasce. Iako većina roditelja nije svjesna štetnosti svojih postupaka, učinci mogu biti duboki i dugoročni.
Prvi i najčešći problem je pretjerana kontrola. Roditelji koji imaju potrebu kontrolirati svaki aspekt djetetova života, od onoga što dijete nosi do toga kako obavlja svoje školske zadatke, mogu stvoriti u djetetu osjećaj nesamostalnosti. Iako kontrola često dolazi iz želje da se dijete zaštiti i vodi, ona može imati potpuno suprotan učinak – dijete postaje nesigurno, sumnja u svoje sposobnosti i razvija strah od pogrešaka. Ovaj strah iz djetinjstva prelazi u anksioznost u odrasloj dobi jer svaka nova situacija postaje prevelika i prekomplicirana. S vremenom dijete nauči vjerovati da bez stalnog nadzora ne može uspjeti.
Drugi problem koji dovodi do anksioznosti je oduzimanje prava na emocije. Roditelji koji minimiziraju ili umanjuju emocije djeteta šalju mu poruku da su njegove emocije nevažne ili neprihvatljive. Rečenice poput “Nemoj plakati, to nije ništa strašno” ili “Prestani se ljutiti bez razloga” mogu uzrokovati da dijete potisne svoje osjećaje. Djeca koja nauče potiskivati svoje emocije često kasnije u životu imaju poteškoća u prepoznavanju i izražavanju tih osjećaja. Umjesto da se nose s emocijama, oni ih potiskuju, što dovodi do unutarnje napetosti i stvaranja temelja za anksioznost. Ovakvo potiskivanje osjećaja može imati dugoročne posljedice na emocionalnu stabilnost i zdravlje djeteta.
- Treći problem, koji također česta dovodi do anksioznosti, je perfekcionizam nametnut od strane roditelja. Roditelji koji imaju nerealna očekivanja i stalno ukazuju na pogreške često nesvjesno šalju poruku svom djetetu da njegova vrijednost ovisi o njegovim postignućima. Djeca koja rastu pod stalnim pritiskom da budu najbolje u svemu – bilo da se radi o školi, sportu ili ponašanju – razvijaju uvjerenje da moraju biti savršena da bi bili voljena i prihvaćena. Svaka greška postaje prijetnja koja stvara ogroman pritisak, što dovodi do kronične anksioznosti. Djeca koja nisu naučena da pogreške nisu nešto negativno već prilika za učenje, boje se novih izazova i izbjegavaju ih iz straha da neće zadovoljiti očekivanja.
Posljednji veliki uzrok anksioznosti iz djetinjstva je nedostatak emocionalne dostupnosti roditelja. Djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima roditelji nisu emocionalno prisutni, bilo zbog stresa, preopterećenosti ili vlastitih nerazriješenih trauma, često osjećaju nesigurnost. Kada djeca ne osjećaju da ih roditelji vide, čuju i prihvaćaju, razvijaju strah od napuštanja. Ova emocionalna distanca stvara nesigurnost i strah od napuštanja, što se vrlo često manifestira kao anksioznost u odrasloj dobi. Nesigurna privrženost je jedan od najčešćih uzroka anksioznih poremećaja u odrasloj dobi jer djeca ne nauče razviti emocionalnu sigurnost u svojim vezama.
Iako roditelji, kao i svi ljudi, nisu savršeni, bitno je prepoznati kada njihovo ponašanje postaje štetno za emocionalni razvoj djece. Mnogi roditelji nesvjesno potiču anksioznost kroz svakodnevne pogreške, koje uključuju:
Prekomjerno ispravljanje djetetovih postupaka,
Upotrebu srama i krivnje u odgoju,
Uspoređivanje s drugom djecom,
Zanemarivanje emocija djeteta,
Pretjeranu zabrinutost,
Očekivanje savršenstva,
Nedostatak iskrenih komunikacija i podrške.
Na sreću, promjena roditeljskog ponašanja može imati dubok utjecaj na emocionalni razvoj djeteta, a nikad nije kasno za promjene. Roditelji koji postanu svjesni svojih postupaka mogu značajno pomoći djeci da izgrade unutarnji mir i emocionalnu stabilnost. Neki od savjeta za roditelje uključuju:
Pokazivanje ljubavi i prihvaćanja bez uvjeta,
Omogućiti djetetu da pogriješi i nauči iz pogreške,
Slušanje emocija djeteta bez osuđivanja,
Ohrabrivanje djeteta, a ne kontroliranje njegovih postupaka,
Emocionalna prisutnost u svim trenucima.
Kroz svjesno i suosjećajno roditeljstvo, roditelji mogu pomoći svojoj djeci da izgrade unutarnji mir, sigurnost i otpornost prema stresu. Ovaj proces ne samo da pomaže djetetu da se nosi sa stresom, već omogućuje i razvoj emocionalnih vještina koje će im pomoći da se suoče sa životnim izazovima i stresom.
